Istra se jede iznutra prema moru.

Istra je poluotok koji se pravi da je miran, a onda vas u Rovinju podsjeti da je slava skupa. Mi dolazimo s Kvarnera, pa nam Istra miriše drugačije: na ulje, na crveno tlo, na kuhinju koja ne treba previše riječi.

Rovinj ostavite za kasni popodnevni sat, kad autobusi odu. Uspon do sv. Eufemije nije obaveza vjere, nego orijentir. Zatim otiđite. Motovun, Grožnjan, svježa tržnica u Vodnjanu — to je Istra koja ostaje u tandiru, ne u priči o „slatkom gradiću“.

Maslina i teran

Ulje se kuša tamo gdje netko zna reći koja je berba, ne tamo gdje je etiketa najsjajnija. Teran je crven, ponekad oštar, i ne mora se svidjeti svakome. To je u redu. Istra nije meni za sve ukuse. Ako jedete tartuf u svakom jelu, netko vas je već prevario u sezoni kad tartufa nema.

S Pavlinske 19 Istru mjerimo vožnjom preko Učke. Magla na prijevoju nije dekor. Ako ste krenuli iz Senja ujutro, u Istri ste za ručak — i to je dovoljno ambiciozan dan.

Rovinj, unutrašnjost, povratak

Rovinj zaslužuje kasni sat i izlazak iz najuže jezgre. Motovun i Grožnjan nisu „slatki gradići“ za pet minuta: to su brda, vjetar i stol. Vodnjan ujutro, ulje tamo gdje netko zna berbu. Poreč i Umag imaju svoje ritmove; ne morate ih sve. Jedan poluotok, dva dana unutra, jedna večer na obali — poštenije je od tri rive u dvanaest sati.

Istarski stol širimo u vodiču kuhinje. Ako dolazite s Kvarnera, pročitajte i luk: Učka dijeli dva karaktera, ne samo dvije županije.